Protiv emitovanja serije "Ravna gora"

8000 hiljada nevinih Fočaka je ubijeno tokom 1941, 1942. i 1943. godine pretežno od četnika.Edhem HrnjevićČetvrtog decembra 1941. godine italijanska okupatorska vojska u Foči pregovara sa četnicima Draže Mihajlovića o predaji grada i okolice Foče četnicima.U noći 4./5. decembra 1941. godine Italijani (saveznici Hitlerove Njemačke i Pavelićeve Hrvatske) bez ijednog ispaljenog metka povlače se iz Foče, a u zoru 5. decembra 1941. godine ulaze srpsko-crnogorski četnici i istog dana, na naše veliko iznenađenje, počinje klanje i ubijanje nedužnog i neopreznog muslimanskog naroda.

Važno je ovdje spomenuti da su se iste noći, kada će u Foču ući četnici, tj. 4./5. decembra 1941. godine, po naređenju ustaških vlasti u Sarajevu, u najvećoj tajnosti povukle iz Goražda i Foče domobranske jedinice, kako ne bi, navodno, uznemiravali muslimansko stanovništvo, koje bi inače pošlo sa njima u smjeru Gacka i tako bilo spašeno. Ovo govori da je sarajevska ustaška vlast imala informacije o prikupljanju četnika iz Srbije, Crne Gore i domaćih izroda oko i iz Foče, a ta vlast je bila dužna da spriječi pokolje, ne samo u Foči nego i u Višegradu, Goraždu, Čajniču, Rogatici i drugim mjestima, što nije učinila. Tada niko od nas muslimanskih stanovnika grada, nije mogao pretpostaviti da će nas ni krive ni dužne četnici, kako oni iz Srbije i Crne Gore, tako i domaći pravoslavci iz Foče (osim nekoliko časnih izuzetaka), ubijati samo zato što se istom Bogu molimo u džamiji a ne crkvi.

Do rata, tj. do 1941. godine, postojalo je neko poluvojno društvo četnika, sastavljeno od naših poznatih građana pravoslavne vjere, a možda čak i muslimanske vjere i ničim se nije dalo naslutiti da će se ti naši sugrađani iz spomenutog društva za godinu, dvije preobraziti u ubice. Moram napomenuti da su neki članovi tog društva u doba pokolja Muslimana odbili da učestvuju u zločinima nad svojim komšijama muslimanske vjere.Lahkovjernost, neopreznost i nesposobnost naših ljudi muslimanske vjere da mrze pripadnike druge vjeroispovijesti, a posebno svoje komšije, nažalost, skupo su plaćeni. Svjedok sam vrlo korektnih međusobnih odnosa do 1941. godine između građana pravoslavne i muslimanske vjere i punog međusobnog priznavanja i tolerancije. O pojedinim vrlo rijetkim ekscesima ne treba govoriti.Upravo ta šarolikost narodnih, vjerskih i drugih običaja je vijekovima svima nama davala posebnu punoću i ljepotu življenja. Sve je to smetalo nekim bolesnicima – plemenskim – poglavicama da ostvare etnički – vjerski čiste svoje “velike” države preko mrtvih Muslimana, ali uz prethodno omamljivanje svojih masa bojnim pokličima o njihovoj ugroženosti. Kao da su zaboravili da je civilizovan svijet već odavno ušao u eru elektronike i vasionskih letova i da je vrijeme plemenskih ratova, bar što se tiče Evrope, davno prošlo! Prije bi se reklo da je cilj tih bolesnih primitivaca da se, kao velike vođe, oni lično ušuljaju, makar i kao negativci, među velikane svojih naroda. Poznato je pod kakvim predznakom su “ušli” u historiju civilizacije Džingis-kani, Vandali, Huni, Hitleri, Draže Mihajlovići, Pavelići i drugi “velikani” sa smetljišta historije.

Procjenjuje se da je ljeta 1941. godine, tj. do prvog pokolja Muslimana, u fočanskom kraju bilo od 65% do 70% stanovnika muslimanske vjere i oko 30% - 35% pravoslavne vjere. Ovaj, nazvan prvi pokolj, trajao je od 5. decembra 1941. godine do 20. januara 1942. godine, kada su nas oslobodili Titovi partizani iz pravca Crne Gore, i to bez ijednog ispaljenog metka!

Cifra poklanih i ubijenih muslimanskih stanovnika Fočanskog sreza, što Fočaka što izbjeglica sa sela, Rogatice i drugih mjesta, kreće se oko 6.000 i to pretežno muškaraca, kako je to bilo predviđeno programom sa Ravne Gore od 30. 6. 1941. godine.

Samo iz fočanske porodice Muftić u gradu je ubijeno, zaklano i skuhano 16 osoba od 9 do 72 godine starosti, a iz porodice Tahmaz iz fočanskog sela Saš četnici su u toku tog pokolja ubili i zaklali 30 osoba starosti od 5 do 65 godina. O ogromnoj pljački trgovina, zlata, roba iz kuća, te ćilima iz džamija ovdje neće biti riječi. Preživio je samo onaj muškarac koji je imao sklonište u kući, u avliji, bašti i sl. Iz opkoljenog grada se nije moglo nigdje izbjeći.

* Oslobođenjem Foče, 20. januara 1942. godine, Titovi partizani su nastojali normalizovati život u opustošenom gradu, ali su se već 10. maja 1942. godine morali povući iz Foče, nakon čega je ponovo došla hrvatska i italijanska vlast i nešto vojske u grad. Moram spomenuti činjenicu da su za skoro sve vrijeme ovog pokolja nad muslimanskim stanovništvom Foče, bile stacionirane partizanske jedinice u neposrednoj blizini grada.

* Drugi pokolj nad muslimanskim stanovništvom Foče i okolnih sela desio se 19. augusta 1942. godine. Oko dva mjeseca prije tog zlokobnog dana su se srpsko- crnogorski četnici okupljali oko grada, a gradske hrvatske vlasti nisu dozvoljavale nikom da napusti grad, da pređe preko mosta na lijevu obalu Drine, osim službenim licima i sl., ni trgovcu, ni đaku, ni bolesniku. Male posade vojske tzv. NDH za odbranu grada, slabo naoružane (civile nisu naoružavali) tog 19. augusta 1942. brzo su se razbježale i otvorile put koljačima – četnicima da po drugi put uđu u grad. Hiljade stanovnika je pojurilo iz kuća, ostavljajući sve, prema Drinskom mostu. “Most”, dio na čeličnim užadima (srušili ga partizani prilikom povlačenja iz grada maja 1942. godine) nije izdržao masu naroda i stoke.

Most je pao u plahovitu Drinu i oni koji su se tog trenutka nalazili na mostu su stradali, kao i veći dio onih koji nisu uspjeli preći most pa su se vraćali u grad u ruke četnicima.* Ginuli smo i mi koji smo prešli most, jer su na nas, nenaoružane civile, sa najviše djece, četnici pucali sve do Ustikoline. Kasnijim zatvaranjem obruča, negdje 4-5 km od Foče, prema Ustikolini, pobili su sve one koji su ostali u obruču! Pretraživali su šumarke i sve ubili. Prema izvorima, tom prilikom je ubijeno oko 2.000 osoba muslimanske vjere.* Treći pokolj muslimanskih stanovnika fočanskog kraja zbio se koncem 1942. god. i prvih mjeseci 1943. god., mahom nad seoskim stanovništvom Pljevalja, Čajniča i Foče koje nije uspjelo izbjeći. Iz četničkih dokumenata se vidi da su tada ubili oko 8.000 žena, djece i staraca.

Pobjedom Titove NOV (partizana) nad njemačkim i italijanskim fašističkim okupatorima naše zemlje i njihovim slugama četnicima i ustašama, maja 1945. god. počelo je vraćanje preživjelih izbjeglica na svoja ognjišta, što je trajalo najvećim dijelom 1945. i 1946. godine.

Znatan dio izbjeglih se nikad više nije vratio u svoj kraj.