JA SAM POKUSALA DA SE BORIM PROTIV NASILJA U PRETSKOLSKOJ USTANOVI ,,POLETARAC,,RUMA U OŠ,,JOVAN JOVANOVIC ZMAJ I NISTA NISAM URADILA...MALTRETIRANO MI DETE MESEC DANA.PISALA SAM I INSPEKTORU ZA PROSVETU U RUMI I SVOJE DETE PREMESTILA U DRUGO ODELENJE....ODGOVOR TIMA ZA ZASTITU DECE OD NASILJA JE BIO ,,,,,,,USTANOVILI SMO DA NASILJA NIJE BILO,,,,,,,,SRAM DA IH BUDE......MOJE DETE JE MESEC DANA PSIHICKI I FIZICKI MALTRETIRANO OD STRANE NASILNE DEVOJCICE .....CITAV MESEC I NIKO NIJE REAGOVAO..............SRAMOTA.......NAPISALA SAM 12 STRANA,RAZGOVARALA SA VASPITACICOM KOJA ME VREDJALA I REKLA MI DA JOJ TAKO RAZBIJAM GRUPU.............JOS JEDNOM CU RECI SRAMOTA.........SVUGDE SAM NAISLA NA ZATVORENA VRATA.SVI CUTE I OKRECU GLAVU.....U RUMSKOJ OPSTINI SE ZATASKAVA NASILJE U SKOLAMA VEC GODINAMA UNAZAD..............U RUMI NEMATE KOME DA SE OBRATITE ZA POMOC......NIKO NE RADI SVOJ POSAO,A PRIMAJU PLATE...............DOKLE..............

#109: -

U potpunosti mogu razumjeti vašu ljutnju, razočaranje i bijes na pojedine pedagoške djelatnike. Moj je sin tijekom par godina u osnovnoj školi bio pod mobingom par loše  odgojenih vršnjaka. Dugo nam je tajio istinu jer je mislio da će uspjeti sam riješiti taj problem, a uz to ga je bilo i sramota jer su neki od njih sitnije građe pa je bio povrijeđen njegov "muški ego". NIkada im nije uzvratio ni približnom mjerom jer smo ga kod kuće odgajali u "svjetlu razuma, pameti, praštanja i dobrote". Oslanjao se na razumijevanje i pomoć razrednika (kažem razrednika jer su se u tom odjeljenju često mijenjali) koji su u čitavu situaciju bili upućeni od strane drugih učenika (moj sin nije htio, kako je poslije rekao "biti tužakalo" ). Kada smo saznali istinu, jer su nasilnici čak objavili svoj "uradak" na you tube, moj muž i ja smo se zgrozili i uplašili za zdravlje (fizičko i psihičko svog djeteta. Tražili smo i molili pomoć od razrednika, pedagoginje i ravnateljice. Svima su bili poznati ti nasilnici upravo po takvom neprimjerenom ponašanju i svi su "kao fol" nešto pokušavali kroz miroljubivi razgovor s njima i njihovim roditeljima. Najčešći argument koji su mi davali je bio: "Ko djeca, sad se igraju, sad se svađaju, svi su oni isti." MOj sin je bio samo jedna od njihovih žrtava u školi. Par mjeseci je trajao moj apel za pomoć ali ništa. Par dana se sve smiri pa se opet moj sin vraća tužan i nikakav kući. Počeo je mrziti odlaske u školu a bitno je istaći da je odličan učenik koji na pojedinim  takmičenjima predstavlja školu. Dobrica je pa često pomaže slabijim učenicima postići i uspjeh. Svemu je kulminirao jedan strašan događaj - jedan od nasilnika je dobio od nastavnice nižu zaključnu ocjenu pa je od bijesa (to je poslije sam tako objasnio) iskalio svoje nezadovoljstvo na mom sinu, prvo malo u školi na odmoru a potom na putu do kuće, vulgarnim riječima, rukama i nogama po čitavom tijelu. Odmah smo prijavili policiji i odveli dijete u bolnicu na snimanje, radi provjere unutarnjih ozlijeda. Policija je obavjestila školu i roditelje nasilnika. Ništa mu posebno nisu rekli niti uradili, nikakve sankcije osim privođenja ali je to bilo dovoljno da se i njegovi roditelji i voditelji u školi malo zapitaju i konačno priđu ozbiljnije tom problemu. Moj muž i ja smatramo i sebe krivima - od tada obučavamo svoje dijete kako se fizički odbraniti a ne samo riječima dobronamjerno, čak ga treniramo i da bude jači, bezobrazniji prema takvima, da se zna izboriti za sebe u ovom svijetu bezvlađa. Nema više dobrote, poštenja, uvažavanja, nema više pozitivne komunikacije - moraš imati "zube" da bi spasio život. Na žalost!